Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Designer: Lisee
Image: Sxu
Brushes: M P H V
Adjustment: BD dz

Na neki način uvijek sam se bojala novih početaka, nisam ni slutila da zagazivši na vrući beton New Yorka obuzeo me strašan osjećaj -- > straha.
Mogla sam paničariti, ali umjesto toga stisnula sam zube i šetala Central Parkom sve dok nisam naišla na telefonsku govornicu.
Možete zamisliti moj osjećaj olakšanja. Iz torbe sam izvukla požutjeli papirić s Carlottinim brojem i lagano dršćući utipkala broj.

'' Carlotta Luisa Maretti? '' – upitala sam čim se nježni i pomalo pospani glas javio na telefon.
Već sam ju mogla zamisliti, onako neurednu s viklerima na kosi i u potpunosti bez šminke samo u donjem rublju kako šeće po stanu.

'' Sí, ja sam. Tko je to? '' – laknulo mi je i napokon sam se nasmijala. U mojoj glavi već se odvrtio film u kojem se desila velika katastrofa. Carlotta se odselila,a ja sam ostala sama u velegradu.
Zatresla sam glavom odagnavši takve misli.

'' Anastasia je. '' – nakon mog odgovora nastala je tišina koja je toliko dugo trajala da sam pomislila kako je Carlotta spustila slušalicu.

'' Ovo me opet Tony zeza,jel da? '' – Carlotta se glasno nasmijala nakon odgovora.
U mojoj glavi opet su se rodile svakakve primisli. Osjećala sam se toliko glupo, kako sam uopće mogla pomisliti da će me Carlotta nakon što se dvije godine nismo ni vidjele ni čule samo tako primiti k sebi. Željela sam lupati glavom o staklo telefonske govornice.

'' Tony? Ne, Anastasia Carmen Bommbardi sa Sicilije. '' – ponovila sam svoje ime grčevito se nadajući da me nije zaboravila i da će shvatiti tko sam. Ponovno j nastupila šutnja.

'' Kako smo zvali moga djeda? '' – Carlotta je postavila trik pitanje nadajući se kako neću znati odgovor. Sad je bio red na meni da se nasmijem.

'' Riboliki '' – nastavila sam se smijati dok sam se prisjećala zgode kad je Carlottin djed uhvatio ribu koja je po njegovom mišljenju izgledala čovjekoliko,a govorila je Ruski.

'' Gdje si? '' – Carlottin glas naglo se ozario,valjda je napokon shvatila da ju nikakvi Tony ne zeza.
Već sam u svojoj glavi vidjela Carlottu kako se dotjeruje, oblači visoke cne sandale , usku crnu haljinu i oko vrata namješta svoje najdraže bisere.

'' U Central parku, istočni dio pokraj jednog prekrasnog dućana sa šeširima '' – objasnila sam nadajući se da je shvatila. Sad je preostalo samo čekati.
Carlotta je rekla da odmah dolazi i spustila slušalicu prije nego što sam se uspjela snaći.
Izišla sam iz telefonske govornice i sjela na jednu klupicu samo nekoliko metara dalje.
Ponovno sam počela zamišljati Carlottu,sada je na sebi nosila jednostavnu bijelu haljinu i crni šešir s umjetnom bijelom ružom.
Šetala je brzim korakom prema meni a, od uha do uha raširio joj se osmjeh.

'' Anastasia!!! '' – trgnula sam se iz razmišljanja i shvatila kako sam stvarnost prenijela u maštu.
Carlotta je manekenskim korakom došetala do mene i zagrlila me obavivši me oblakom svog vjerojatno urnebesno skupog parfema.

Carlotta me odvukla u meni nepoznatom smjeru, nekako sam slutila da se bližimo zgradi u kojoj živi. Nisam se prevarila. Samo nekoliko blokova dalje jedna stara ciglana zgrada s mnoštvom prozora oslanjala se na pločnik.
Carlotta mi je pomogla s koferima dok smo se uspinjale na poslijednji kat zgrade.
Pred vratima njenog stana smo stajala dosta dugo dok je Lotta prekopavala svoju torbicu u potrazi za ključevima.

'' Nećeš me pitati zašto sam došla? '' – upitala sam Lottu koja je upravo uvlačila jedan od mojih kofera u svoj prekrasni prostrani stan. Umjesto odgovora samo je zatresla glavom.
Uvijek je bila takva, valjda joj je jednostavno bilo drago što sam došla i nije željela puno zapitkivati.

'' Kako si uspjela kupiti ovoliki stan na Mannhattnu? '' – moja znatiželja izašla je na vidjelo dok sam promatrala Lottin stan. Veliki prozori ispunjavali su sve prostorije svijetlom,a u dnu dnevne sobe nalazilo se veliko ogledalo s metalnom šipkom i gredom. Svo pokućstvo je bilo novo i očigledno skupo.

'' Pa vidiš,ja radim u jednom klubu '' – tu sam ju ja prekinula.

'' Prostitutka si? '' – razgročila sam oči od čuđenja. Nisam to očekivala od Carlotte koja je uvijek patila od kompleksa otmjenosti i bogatstva.
Lotta me trenutak bezizražajno gledala,a onda je prasnula u smijeh. Prilično me zbunila.

'' Anastasia, draga, radim u Jazz klubu kao pjevačica, a vlasnik tog kluba je moj dečko '' – Lotta je uz teatralne pokrete rukom objašnjavala svoj posao.
Laknulo mi je što Lotta nije toliko nisko pala.
Ispostavilo se da je njen dečko Dante vlasnik kluba u kojem ona radi jako bogat i obasipa ju raznim darovima, uključujući i ovaj stan.

'' Možda i tebe zaposli, ionako bi trebao svaki čas stići '' – Lotta je kratkim pokretima rukama popravila kosu kao da joj je to potrebno.
Samo nekoliko trenutaka kasnije zvuk zvona ispunio je stan. Carlottine crvenim ružem namazane usne razvukle su se u osmjeh.
Brzim korakom odšetala je do velikih smeđih vrata svog stana i povukla zasun.
Dante je u svojim rukama držao veliki buket ruža smješeći joj se.
Carlotta je prihvatila buket nježno pomirisavši cvijeće,a zatim mu se bacila u zagrljaj.
Sjetno sam uzdahnula nadajući se da će i mene jednog dana netko tako milovati, ljubiti i voljeti.
Carlotta je uhvatila Dantea za ruku i odvukla ga do mene.

'' Dante, ovo je moja takoreći sestra Anastasia Carmen Bommbardi '' – Lottin glas je zbučao tako svećano da sam osjetila potrebu da se naklonim kao što su to nekad žene činile na kraljevskom dvoru. Dante mi se nasmijao i poljubio mi ruku poput kakva gentlemena.
Osjetila sam kako su mi se obrazi zarumenjeli, nekakva kemija se stvorila u zraku.
Carlottin glas se izgubio u daljini dok mi je predstavljala Dantea.

'' Večeras dolazite u klub zar ne? '' – zagonetno mi se nasmiješio i odvukao Carlottu koja se poprilično zbunila. Prije nego što su izašli doviknula mi je poruku.

'' Tony će doći po tebe da ti pokaže grad!! '' – vrata su se zalupila a ja sam ostala sama u njenom stanu ne znajući što da radim.
Ušla sam u sobu koju mi je Lotta namijenila i ispraznila svoje kofere.
Moj krevet prekriven bijelim plahtama izgledao je vrlo primamljivo nakon dvotjednog putovanja preko Atlantika.
Izvadila sam svoju kozmetiku i odnijela ju u jednu od tri kupaonice.
Pustila sam vruću vodu da pljušti u kadu,a za to vrijeme raspustila sam svoju čokoladno smeđu kosu i svukla odjeću.
Smočila sam kosu i stavila tonu šampona koji je mirisao po žvakaćim gumama na glavu.
Cijelu prostoriju ispunio je taj miris, a ja sam se prepustila užitku.
Sjedila sam tako neko vrijeme u kadi uživajući u prevrućoj vodi do se naposlijetku nije ohladila i postala u potpunosti hladna.
Izišla sam iz kade lagano dršćući i zaogrnula se čistm, mekanim ručnikom boje višnje.
Odškrinula sam vrata kupaonice i izišla gazeći po tapetu jednake boje kao i ručniko kojim sam se ogrnula.
Samo nekoliko trenutaka kasnije oteo mi se glasan krik i brzo sam uletjela u svoju sobu.
Dakle to je Tony pomislila sam brzo navukavši trenerku na sebe.
Namjestila sam izgled nevinašca na lice (što sasvim sigurno nisam) i izišla iz sobe kad sam se propisno odjenula.
On je sjedio na kauču s posebno zbunjenim izgledom lica.

'' Tony, zar ne? '' – ustao je na zvuk svog imena. Tony je bio jednostavno prezgodan, jednako koliko i Dante. Njegove plave oči počivale su na meni, a njegove crte lica bile su kao isklesane iz mramora, bezizražajne i savršene.




'' Drago mi je što smo se upoznali Anastastia '' – pružio mi je ruku nakon što me dobro promotrio.
Stisak mu je bio vrlo jak. Odlučnost, hrabrost i glupost.
Unatoč osmjehu izgledao je vrlo formalno. Nisam znala što da kažem, atmosfera je bila prilično neugodna i činila me zbunjenom.

'' Idemo vani? '' – Tony je naglo postao opušteniji, valjda je uvidio da me zbunjuje jer nisam bila naviknuta na nelagodu. Naglo nelagoda je splasnula. Kimnula sam glavom i dohvatila torbicu.

'' Kako si došla u New York? '' – poput pravog kavalira Tony mi je ponudio svoju ruku koju sam ja spremno prihvatila.

'' 3 dana vlakom do Genove, a onda brodom do New Yorka '' - spotaknula sam se o rupu na cesti, ali Tony me pridržao. New York me očaravao, visoke zgrade, veliki i bučan promet, u potpunosti drukčije od Bascilia.

'' Zvuči jako naporno '' – otpuhnuo je pokazujući mi neke djelove Central Parka.
Izgubila sam se u zvuku njegova glasa, osjetila sam divnu ugodu i prepustila se ni ne sluteći što se uskoro mora dogoditi.

_______________________________________________-

Stvari se počinju komplicirati sad, a od idućeg nastavka uvodim i još jednog lika. *blush*
Voli vas Anastasia Carmen Bommbardi.

S teškom mukom otvorila sam od suza natečene oči.
Prethodna večer se pretvorila u potpuni fijasko,a sve je tako divno započelo.
Moj šok je bio toliki da se sada više ni ne sjećam kako je započeo taj niz nesretnih događaja.
Poslijednja stvar koje se doista sjećam su vrisak moje bake,pucnjevi i puno krvi.
Pokušala sam odagnati nesretne misli,ali nije mi uspjelo.
Okrenula sam se na drugu stranu i zarila lice u jastuk plačući iz dubine duše.

'' Anastasia,..moraš ustati '' - nečiji umilan glas pokušavao me natjerati da ustanem iz kreveta,ali ja isam mogla ni odgovoriti,a kamoli ustati. Samo sam odmahnula glavom.
To je bila već treća osoba koja me pokušala natjerati da ustanem.
Život je okrutan,nikoga ne štedi napokon sam shvatila.

Sjela sam u krevetu ogledavajući svoju sobu prepunu bjeline,mislim da je to trenutak u kojem sam odlučila otići.
Obrisala sam suze rukavom pokušavajući odagnati slike i zvukove strave iz svojih misli.
Uzela sam stolicu i popela se na nju pokušavajući dohvatiti svoj kofer na vrhu ormara.
Gotova sam ponovno pala u nesvjest kad se začuo vrisak koji para uši.
Sjurila sam se u prizemlje pokušavajući ostati prisebna barem malo.
U kuhinji je sjedilo jako puno ljudi koji su mi došli izraziti sućut i skoro svi su me upitno pogledali kad sam uletjela unutra.

'' Što je to bilo? '' - zadihano sam upitala oslanjajući se na dovratak prebojan u plavo kao i većina kućanskih elemenata.Jedna žena s debelim staklima naočala suosjećajno me pogledala.

'' Paolo se objesio zbog osjećaja krivnje. '' - sasvim mirno kao da pričamo o vremenu ustvrdila je žena. Iz njenog tona moglo se pročitati kako ni najmanje ne žali za njim već misli kako je to zaslužio.
Oborila sam pogled pokušavajući se natjerati na plač,ali već sam iskoristila sve suze na bakinu smrt.
Nisam se više osjećala slobodnom kao inače,svi koje sam voljela su mrtvi osim Carlotte koja živi u Novom svijetu, u Americi.Okrenula sam leđa sviti i ponovno se uspela drveni stepenicama natrag u svoju sobu.
Kofer se nekim čudom nalazio na podu,a moj mačak Nesti je zadovoljno preo ležeći u njemu.
Lagano sam ga pogladila prije nego što sam ga iskrenula iz kofera.
Bez ikakvog redoslijeda i u potpunoj panici natrpavala sam odjeću i stvari iz ormara u kofer.

'' Bijegom nećeš ništa riješiti '' – javio se onaj mali glasić u mojoj glavi.Odlučno sam ga ignorirala i nastavila natrpavati stvari,već sam dva kofera napunila.
Mislila sam na Carlottu,moju najbolju prijateljicu koja je uvijek sanjala o tome da postane glumica.
Sada živi u New Yorku,a u pismima mi je objasnila kako živi.
Potražila sam njeno pismo već požutjelo od soli u zraku i pomalo od starosti i stavila ga u torbu.
Sve sam spremila,sve osim Kestija. Sagela sam se i podigla ga u zrak kao kakvu igračku.
Kofer sam gurala nogom sve dok nisam izišla na ulicu.

'' Nećeš ostati na pogrebu? '' – jedan postariji čovjek oštro je rekao kao da misli da sam loše odgojena ili još gore,da ne volim svoju pokojnu baku.

'' To je samo tijelo,njena duša je na boljem mjestu '' – ustvrdila sam dok mi je nekoliko dečkiju pomagalo oko kofera. Kesti je žestoko borio i izgranfao mi je cijele ruke,naposlijetku sam i njega predala jednom slatkom dečku koji me molećivim pogledom gledao cijelim putem do vlaka.
Tek dok sam se smještala u vlaku shvatila sam tko je on. Paolov brat.
Vlak je ispustio onaj pištavi zvuk koji para uši i krenuo. Na trenutak sve se zatreslo i meni se činilo kako je nepodnošljivo putovati vlakom,ali nakon pola sata sve se smirilo.
Krajobraz je letio pokraj mene dok sam ja kao hipnoizirana zurila kroz staklo.
Napravila sam veliku nepromišljenu glupost i shvatila sam da se više ne mogu vratiti.
Ponovno sam se prepustila suzama i jecajima cijelim putem do Naplesa.
Tada se vlak zaustavio i ja sam kao u stanju transa stupila nogom na nepoznato područje.
Nisam dugo ostala u Naplesu,tek nekoliko minuta kad je stigao drugi vlak.
Vlak za Genovu,najveću i najprometniju luku Italije.
Uzdahnula sam i noseći Kestija ušla u idući vlak.
Ovaj je bio puno otmjeniji. Bilo je mnogo odvojenih kabina,a svaka je imala svoj stol i mjesto za kofere. Na stolovima se nalazio svjećnjak ukrašen nekakvim svjetlucavim detaljima za koje nisam znala razlučiti što su.
Dugo sam ga promatrala dok napokon nisam odustala od toga,prepustila sam se osjećaju samoće.
U mislima sam otišla natrag u Bascilio i vidjela svoju baku i Paola.
Oboje su sada mrtvi,zahvaljujući Paolu. U tom trenutku obuzeo me takav bijes da sam poželjela razbiti onaj svijećnjak,ali umjesto toga samo sam počela brže gladiti Kestija.
Sklopila sam oči ponovno se smirivši,Kesti je počeo zadovoljno presti na mojim koljenima,a to je i mene donekla uspavalao. U mislima sam si stalno ponavljala koliko sam sretna i kako jedva čekam doći u Genovu dok napokon nisam zaspala.
Mislim da sam spavala cijelim putem do Genove.

~*~*~*~*~

Ispričavam se na kratkom i šturom postu,ali jednostavno mi se više nije dalo boraviti u Italiji i sad istražujem neko drugo mjesto. Anastasia ide dalje....u New York.
Imam savršenu viziju što napraviti dalje,tako da ovaj post je samo tu da popni nekakvu prazninu,sukoro očekujte idući kad se stvari počinju brzo komplicirati.

Voli vas... Anastasia Carmen Bommbardi

More je bilo prekrasne azurno plave boje koja je doslovce mamila na kupanje.
Mojim plavim očima je poprilično smetalo podnevno sunce stoga sam stavila bijeli šešir čiji je široki obod bio prošaran crnim prugama.
Polaganim korakom krenula sam prema moru gazeći bosim nogama po poput najljepše tkanine mekom pijesku zlaćane boje.
More je bilo osvježavajuće hladno i osjetila sam kako mi uz noge prema gore gmižu izdajnički trnci.
Nisam željela skočiti i zaroniti nego sam uživala polako ulazeći u sve dublju vodu.
Uopće se nisam potrudila skinuti jednostavnu bijelu haljnu koja je sad bila u potpunosti mokra.
Ovo ljeto bilo je jedno od najtoplijih,osjetila sam duboko olakšanje ispremješano sa zahvalnošću kad sam zaronila. Nad mojom glavom na površini plutajući ostao je šešir.
Lagno sam izronila uživajući u savršenom trenutku.
Samo nekoliko sekundi kasnije začula sam smjeh mnogobrojne djece.
Dohvatili su moj šešir te su se trčeći i uz salve smijeha dodavali njime.
Da sam bila lošije raspoložena vjerojatno bi se ljutila,ali sad sam im se samo mogla pridružiti.
Sati su prolazili i kad je sunce palo nešto niže shvatila sam da sam cijeli dan provela igrajući se s djecom mnogo mlađom od mene,iako ni ja sam svojih sedamnaest godina nisam bila previše odrasla. Dopustila sam im da zadrže moj šešir i tek blago mahnula prije nego što sam otrčala u smjeru grada.
Bascilio i nije baš grad,prije jedno veliko selo.
Centar grada je katedrala san Marca. Nije to baš velika katedrala.
Ukrašena je u gotičkom stilu s brojnim šiljastim ukrasima koji kao da prijete nebu.
Kao mala sam to uvijek tako doživljavala,sada znam da šiljci zapravo streme prema nebu,ka Bogu.
Nad glavnim ulazom u katedralu stajala je slika san Marca koja je jednom u velikom požaru gotovo izgorjela.Mještani kažu da je čudo što joj se ništa nije dogodilo,ali to baš i nije istina.
San Marco na toj slici izgleda poput voštane figure koja je predugo stajala pokraj peći.
Na licu su mi se pojavile nekakve bore,a osmjeh mu je rastegnut preko cijelog lica dajući mu zastašujuć izgled kakve kazališne lutke.
Nisam mogla odeljeti,a da mu se ne nasmijem. Da me stara Carla vidjela optužila bi me za bogohuljenje,ali ona sva sreća nije bila u blizini.
Pobrzala sam prema bakinoj kući. Kuća je bila srednje velika od prekrasnog klesaog kamena,ali ipak neugledna. Mogla je biti puno veća,ali moj pokojni djed nije želio veliku kuću nego vrt.
Vrt koji je okruživao kuću održavao je moju uspomenu na pokojnog mi djeda.
I sad kad ga više nema učini mi se da ga vidim kako se nježno brine za ruže,a kad bih ja stupila nogom u vrt osmjehnuo bi mi se i odveo me u najdalji kut vrta.
Njegova ruka segnula bi malo niže prema zemlji i ubrao bi najljepšu kameliju koju je u tom trenu mogao naći. Cijeli sljedeći dan provela bih s tom prekrasnom bijelom kamelijom u svojoj neukrotivoj crnoj kosi.
Sad kad ga više nema vrt je prazniji,ali i dalje živopisan i prepun raznobojnog cvijeća.
Iz kuhinje je dopirao nekakav lijepi miris. U zraku sam mogla osjetiti miris ružmarina i lavande pomiješan s mirisima nekakvog voća.

'' Carmen,jesi li to ti? '' – njen glas odjeknuo je kućom na trenutak nadglašavajući glazbu s radija.
Zapravo sam se zvala Anastasia Carmen Bommbardi,ali moja baka nikako nije voljela to Anastasia.
Moja majka je bila rođena kao ruskinja,a zvala je Jelena Ivanova,za mog oca se udala jednog lijepog proljetnog dana na proputovanju u Francuskoj.
Odonda nikad više nije vidjela svoje roditelje,a što se mog oca tiče njegaova priča je jednostavna.
Odrastao je u Basciliu na Siciliji,a kasnije se preselio u velegrad Firenzu.

'' Anastasia je! '' – doviknula sam i krenula u kuhinju.Tamo sam pronašla svoju baku prezaopeslenu današnjim ručkom i večerom.Zašto večerom? Tog istog dana bio je moj sedamnaesti rođendan,a baka je bila odlučna da mi priredi rođendansku proslavu kakvu Bascilio nikad prije nije vidio.

'' Ah,znala sam da si ti. Idi zaveži vrpce prije nego što cvjećar stigne. '' – užurbanim pokretima dala mi je pregršt crvenih i plavih vrpci.
Primila sam ih namjestivši nezadovoljnu facu,a moja baka koja je uvijek bila mlada u duši mi se samo izbeljila. Doslovce sam prasnula u smijeh i slijedećih pola sata sam se držala za trbuh.
Vrpce koje sam držala u ruci po mom su mišljenju bile sasvim nepotrebne,kao i cijela ta proslava.
Mrzila sam velike bučne proslave,a ovo je trebala biti jedna od takvih.
Baka je postavila ručak na stol za mene i nju. Malo se prevazišla jer je napravila previše,a ja nisam baš bila poznata po tome što mogu puno pojesti baš naprotiv.

'' Umm,ja ću kasnije jesti '' – doviknula sam glumeći preveliku zaokupljenost raspoređivanjem vrpci po stubištu.U Basciliu je bilo jako puno djece i na ovom stubištu su svi bar jednom sjedili.
Mnoge uspomene me vežu za njega i valjda sam mu zato odlučila posvetiti posebnu pažnju ukrašavanja
Moja osobna uspomena je s jednog od mojih brojnih rođendana u djedovom vrtu.
Bilo je to 13.08 kao i svake godine,a vrtom se širio opojan miris ružmarina i lavande.
Pčele su okružile sve grmove lavande i svuda se čulo lagano zujanje.
Na tim istim stepenicama koje su nekoć bile premazane plavom bojom sjedile smo Carlotta i ja.
Moj tata nam se tihim korakom prišuljao s leđa i kad je napokon progovorio Carlotta i ja smo poskočile toliko brzo da nam se zavrtjelo.
On se samo smijao i zatim bez riječi u moje naručje položio veliki uski smotuljak.
Počela sam odmotavati ružni smeđi papir učvšćen grubim hrapavim konopom,a unutra me dočekalo nešto najljepše što sam ikada dobila.
Carlotta je razgroračila oči gledajući veliku lizu u mom krilu položenu na papir.
Nismo je se mogle nagledati.Savršenih intezivnih boja koje se presijavaju na suncu.
Crvena,žuta,zelena i plava . Moja najdraža boja,gotovo identična onoj azurno plavoj s plaže i gotovo identična boji mojih očiju.
Nostalgija me previše ponijela i morala sam se brzo probuditi iz svojih uspomena.

'' Carmen!Odmah dolazi ovamo '' – baka je neumoljivim glasom viknula.Inače je mrzila kada netko ne bi htio jesti.Moja baka zvala se Constantina,ali svi su je zvali dona Tina.
Nekoć u mladosti bila je jako lijepa sada na njenom licu vrijeme se poigravalo.Samo njene sivo plave oči ostale su jednako mlade kao i onog dana kad se rodila.
Uzdahnula sam otputivši se prema stolu.Daljna rasprava nije nikud vodila.
Sjela sam za stol pokušavajući uživati u prilično ukusnom ručku.
Nitko se nikad nije obazirao na moju tvrdnju kako želim biti vegetarijanka i dalje svaki dan na stolu bi me čekao mesni ručak. Jedva sam pojela ručak praćena bakinim budnim okom.

'' Pojela sam! '' – natrpala sam poslijednji zalogaj u usta i ustala od stola.Baka je svrgnula pogled u tanjur i kad se uvjerila da je sve u redu kimnula glavom u znak potvrde.
Vrijeme je po mom mišljenju u potpunosti relativno,ovisi kako ga pokušavate shvaćati.
Ako ćemo tako vrijeme ni ne postoji to je samo sredstvo orjentacije u vremenu.
Ali opet ga ne možemo objasniti,tako da je meni taj dan proletio poput male lastavice pred očima.
Dan je odlazio na počinak,a sumrak je poput predgrupe privremeno zamjenio noć.
Moja baka je iz Guidova dućana,to jest svaštarnice kupila tucet papirnatih lampiona koje sam ja imala zadatak povješati po vrtu.
Vrt je noću izgledao poput začaranog mjesta gdje mogu živjeti samo vile.
Privremenu tišinu remetio je zvuk vode iz fontane.Mali anđeo je držao vrć iz kojeg je voda pljuštala ravno u veliku školjku nad kojom je ''letio''.

'' Dona Tina! '' – uslijedili su bučni poljupci,čestitanja i komplimenti koje se meni nije dalo slušati.
Sve se uvijek svodilo na isto ; '' oh kako si mlada,divna kuća, gdje si kupila tu haljinu,bla..bla..bla.''
To su bili oni cinični i usiljeni potpuno bespotrebni komentari.
Namjestila sam jednako uslijen smješak i počela primati sasvim iste komplimente.
Napokon začula sam onaj glas kojeg sam dugo čekala. Sasvim tihi šapat.

'' Anastasia...'' – njegova ruka primila je moju i osjetila sam kako mi se prema ramenu šuljaju trnci.
Osmjehnula sam se,ovaj put iskreno.

'' Paolo! '' – kliknula sam i zagrlila ga što je je njega poprilično zbunilo.Pretpostavljam da je očekivao pljusku ili tako nešto. Osjetila sam njegovu hrapavu ribarsku ruku na svojoj kosi.
Paolo Colomori bio je sin ribara i moj najbolji prijatelj u djetinstvu.
Više puta me vidio sasvim golu na plaži što ni meni ni njemu nije smetalo,tada.
Sada kad se toga prisjetim pocrvenim sve do ušiju.

'' Mislio sam da te više nikada neću vidjeti ''- izvukao se iz mog zagrljaja i složio ozbiljnu facu.
Da sam znala što mi ima reći vjerojtano mu ne bih dopustila.
Da biste pronašli nešto,bilo što ,veliku istinu ili par izgubljenih naočala najprije morate vjerovati traženje toga ima nekakvu prednost.
Našla sam nešto jednom davno i to me održalo na životu,princip po kojem želim živjeti.
Dugujem svoj uspjeh tom pricipu.
'' Ono što ne znaš ne može ti nauditi ''